Djeca to zaslužuju

Djeca su nevjerovatno dragocjeni članovi društva; oni su izuzetno hitri, osjećajni isvjesni svog kruženja, a ujedno su nevjerovatno osjetljivi na kinjenje i zlostavljanje od strane odraslih koji odbijaju da im ukažu pažnju i duboko poštovanje na koje bezuslovno imaju pravo. D. Suzuki o P. Knudston u „Mudrost starijih”
9aff6853f6fc0282a5bc1429fccef9643ad91e7f_300x225_q75U predhodnom članku „Roditeljska filozofija“ dotakla sam se osnovnih principa koji su najkorisniji kod preispitivanja vlastite roditeljske filozofije, a to su Djeca to zaslužuju, Neću se prema djetetu ophoditi onako kako ne bi voljela da se ophode prema meni i Ukoliko djeluje i ostavlja netaknuto dostojanstvo mog djeteta i mene, samo naprijed.

Djeca to zaslužuju

Zaslužuju to jer su djeca, i ni iz kojeg drugog razloga. Imaju dostojanstvo i vrijede jednostavno zbog onog što jesu. Ne moraju da dokazuju svoju vrijednost kao ljudska bića, ne moraju da nam dokazuju svoju valjanost, niti je neophodno da zavrijede našu pažnju. Naša ljubav prema njima ne može da bude uslovljena onim što mi smatramo prednostima i nedostacima. Nije neophodno da nam se dopadaju njihove frizure, minđuše u nosu ili cipele čudnog izgleda. Naša ljubav prema njima mora da bude nešto na što oni mogu da računaju, nešto za što znaju da će uvijek biti tu, čak i onda kada se nađu u nevolji i kada bismo najradije da izbjegnemo da tome prisustvujemo. Lako je biti uz njih kada se ugodno odmaraju u našem naručju , smiješe nam se po prvi put, ali nije jednostavno kada im niču zubi, kada imaju grčeve i plaču cijelu noć. Veoma je prijatno biti prisutan kada uče voziti bicikl da dva točka, ali nije jednostavno kada slupaju automobil. Ugodno je kada nastupaju u školskoj predstavi, ali nije tako ugodno kada dobijete poziv iz policijske stanice!

Ukoliko stvarno vjerujete da djeca to zaslužuju, to znači da vjerujete da su toga vrijedna i komšijska djeca. Mi kao odrasli moramo biti spremni da činimo neophodne žrtve kako bismo osigurali da sva djeca u našoj zajednici budu u mogućnosti da imaju ono što im je potrebno (pristojno medicinsko liječenje, hranu, odjeću, mjesto za stanovanje, mogućnost da istražuju i da budu odgajani u sigurnom okruženju). Ovo je prevelik zalogaj za jednu osobu, ali je definitivno moguće ukoliko društvo u kojem živimo vjeruje da su naša djeca vrijedna vremena, energije, sredstava i obaveza koje uz to idu. Ali nije dovoljno samo reći da vjerujemo u to, nego moramo da budemo spremni da radimo na tom vjerovanju.
Građanin Libana, umoran od stalnih artiljerijskih napada je rekao jednom zapadnom novinaru „Doći će mir, ali tek kada počnemo da volimo svoju djecu više nego što mrzimo naše neprijatelje.“

Neću se prema djetetu ophoditi onako kako ne bi voljela da se ophode prema meni

Ovo je zlatno pravilo koje možemo primijeniti na naš odnos s djecom. Ako nismo sigurni da je način kako se ophodimo prema našoj djeci valjan, trebalo bi samo da se stavimo na njihovo mjesto i zapitamo da li bismo željeli da se nama to uradi. Ovdje nije ključno šta je to što su nama radili, već šta bismo mi voljeli? Ako ne bi voljela da me neko ošamari, zašto bi ja željela da ošamarim svog sina? Ukoliko ne želim da neko vrišti na mene kada pogriješim, zašto bi ja vrištala na svoje dijete kada ispusti tortu? Ako ne želim da se moje kulinarske sposobnosti uspoređuju sa sposobnostima moje prijateljice, zašto bi uspoređivala rezultate iz matematike svoga djeteta sa rezultatima nekog drugog djeteta?

Ukoliko koristimo tehnike s ciljem da kontrolišemo našu djecu, pokušavajući da ih natjeramo da budu manji od makovog zrna, bićemo u nevolji kada ostarimo, a ta nova generacija je naučila (a mi smo tome doprinijeli) kako da kontrolišu one koji su slabiji od njih. Garantujem vam da ćemo, kada ostarimo, mi biti oni koji su slabiji. Teško mi je zamisliti da me moje odraslo dijete nagrađuje zvjezdicama za ustajanje iz kreveta, oblačenje i odlazak na doručak, a ja imam 72 godine??!! „Hajde mama, ako ustaneš poslije prvog poziva, sama se obučeš i pojaviš na vrijeme za doručak dat ću ti dvije zvjezdice, a kada sakupiš dovoljno zvjezdica možeš ići sa prijateljima na partiju remija.“ Želite li da vam se ovo dogodi? Mislim da ne! Zapitajte se radite li upravo to svome djetetu?

Ukoliko djeluje i ostavlja netaknuto dostojanstvo mog djeteta i mene, samo naprijed

Samo zato što neki postupak djeluje, ili se bar tako čini, to ne znači da je zaista i dobar. Nenamjerna posljedica korištenja sredstava kojima se djeca kontrolišu i vrši uticaj da postanu „poslušni i dobri“, kupljena je po strašnoj cijeni, tj. cijeni dostojanstva i samovrednovanja oba roditelja i djeteta. Previše često se odnosimo prema djeci kao da su ona vlasništvo odraslih koji ih zloupotrebljavaju, jer su veći od njih. Fizička kazna je evidentan vid zlostavljanja. No ne tako očigledan, a koji se često previdi, jest emocionalno zanemarivanje i emocionalni udarci.

Kada djeca stalno slušaju kritike i osude, počnu sebe gledati kao nekog ko nije dovoljno dobar ili je jednostavno loš. Kod problema emocionalnog zanemarivanje, ne mogu a da se ne osvrnem na roditelje koji zanemaruju svoju djecu. Možda imaju sva materijalna bogatstva, ali bez odgoja, zagrljaja i toplih riječi, njihova djeca dobivaju samo hladnoću. Dubok osjećaj gubitka i tuge nije vidljiv kroz modrice ili polomljene kosti, nego kroz polomljeno srce- beznađe i očaj koji kasnije utiču na njihove brakove, porodične veze i njihovo formiranje u širem krugu porodice i poslovnog okruženja.
Duboke posljedice takvog zlostavljanja mogu nas natjerati da zastanemo i osvrnemo se na sredstva koja koristimo i to ne samo ona koja služe za kažnjavanje. Neka sredstva mogu da se učine kao bolje rješenje od kazne, ali u biti predstavljaju isti „poklon“ drugačije upakovan. Kada zamijenimo batine ponudom za odlazak u park, samo zato što dijete nije udarilo svoga mlađeg brata, moramo se zapitati da li i dalje pokušavamo kontrolisati našu djecu i da li i dalje činimo sve da postanu manji od makovog zrna (samo što to radimo na ljepši način).
Kakve posljedice ima na našu djecu, porodicu i zajednicu to što odgajamo djecu da rade samo onako kako im je rečeno i da drugima pomažu samo ukoliko imaju neke koristi od toga?
Ostavlja li ova alatka roditeljstva netaknuto moje i dostojanstvo moga djeteta. Ma koliko se ovo pitanje činilo jednostavnim, od velikog je značaja kako ćemo odgajati slijedeću generaciju.
Vjerujem da po prvi puta u našoj istoriji posjedujemo sredstva neophodna da se razbije ciklus lošeg funkcionisanja, zlostavljanja i zanemarivanja. Sada imamo individualnu i kolektivnu svijest o tome koliku štetu djetetu, porodici i društvu može da nanese fizičko i emocionalno zlostavljanje. Počinjemo da uviđamo kakve loše efekte mogu da izazovu konstantno podmićivanje i nagrađivanje.
Barbara Coloroso je u svojoj knjizi „kids are worth it!“ izjavila:

Nisam dovoljno naivna da bih povjerovala da će biti jednostavno napraviti neophodne promjene u pogledu odgoja djece, jer postoji snažan otpor ljudi koji vjeruju da su djeca njihovo vlasništvo koje treba posjedovati i kontrolisati.