Roditeljska filozofija

Jedan moj prijatelj je rekao:

„Dok nisam imao djece imao sam šest teorija o odgoju djece, sada kada ima šestero djece nemam ni jedne teorije

9aff6853f6fc0282a5bc1429fccef9643ad91e7f_300x225_q75

Knjiga zbog koje sam ja odlučila da preispitam svoj način roditeljskog oblikovanja/odgoja/postupanja je „Djeca to zaslužuju“ od Barbare Coloroso, jer mi je na jedan drugačiji način ukazala na sve ono sto sam mislila da znam, da neću ili da hoću. Kada sam rodila svoga sina rekla sam sama sebi da ću uraditi sve što je u mojoj moći da ga „izvedem na pravi put“, da „od njega napravim čovjeka“, ali od svega sam najviše htjela da bude sretan. Tu sam sebi postavila pitanje kako da to uradim, šta da mu pružim, koja je to količina pažnje, nježnosti i ljubavi koja je dovoljna. Sada znam da nema tu nema ograničenja i da sve ono što se radi od srca i iskreno naravno u sprezi sa razumom utiče na to naša djeca budu sretna i zadovoljna. A to je vjerujem cilj svakog roditelja: sretno i zadovoljno dijete.
Nema brzih popravaka jednostavnih odgovora ili recepata za dobro roditeljstvo, ali vjerujem da većina nas posjeduje oruđe koje nam je potrebno da budemo dobri roditelji. Samo nam je potrebno da ih pronađemo. Problem je u tome što je to oruđe najčešće skriveno u našim umnim kutijama za alat. Oruđe koje nam prvo padne šaka, najčešće nam ne čini dobro. Ta oruđa su nam dodali, nenamjerno i nezlonamjerno naši roditelji, njihovi roditelji, bliski rođaci ili neko iz šire porodice, kao i društvo u kojem živimo. Često, kada bi nam čekić najbolje poslužio mi posegnemo u kutiju sa alatom i iznesemo sjekiru, a da toga nismo ni svjesni. Zato nije ni čudo što je naše roditeljsko oblikovanje ponekad u takvom haosu.
Da bi smo došli do alatki koje su nam potrebne da bismo bili dobri roditelji, prvo moramo postati svjesni koliko su neodgovarajuće, neefikasne ili štetne alatke koje koristimo. Nakon toga moramo biti spremni da ih se oslobodimo i počnemo koristiti one koje nama i našoj djeci mogu biti od koristi.
Potpuno je obeshrabrujuća situacija kada se nađete u parku sa sinom koji vam kaže kako popujete, a vi se nalazite u sred dobrog mini predavanja. Da li vam je neugodno zbog načina na koji ste se sinoć uhvatili u koštac sa vašim tinejdžerom? Da li ste se „pogubili“ kada je vaš mališan ukrasio zidove bojom koja se ne briše? Jeste li ljuti, povrijeđeni ili postiđeni?
Preispitivanje i istraživanje su prvi koraci u pravcu promjene. To je dvosmjerna ulica. Kada počnete da prepoznajete te neadekvatne alatke koje su sastavni dio vaše roditeljske kutije sa alatom, tada ćete također shvatiti da imate priliku da spakujete i zamijenite lakšim, odgovarajućim i konstruktivnijim alatkama od kojih se nećete povijati.
Barbara Coloroso upravo definiše te kutije sa alatom – mentalne kutije odgovorima na dva osnovna pitanja:

  1. Kakva je moja roditeljska filozofija?
  2. Koji je moj cilj u roditeljstvu: da utičem na svoju djecu i osposobim ih za život ili da ih kontrolišem i učinim manjim od makovog zrna?

Neki od nas istražuju vlastitu filozofiju roditeljstva i prije nego što postanu roditelji. A potom kada dobiju djecu, postaju umorni i iznureni i imaju običaj da budu onakvi roditelji kakvi su bili njihovi. Riječi naših majki izlete nam iz usta čak iako smo se zakleli da nikada nećemo govoriti kao ona. Zamahnemo rukama da udarimo naše dijete isto onako kako se očeva ruka ustremljivala na nas, a opet smo se zakleli da nikada nećemo udarati našu djecu. U panici čitamo knjige o roditeljstvu i usvajamo svaku lekciju koja je predložena. A mnoge od tih knjiga u kojima preporučuju luckaste, neproduktivne ili nezdrave tehnike koji se tiču roditeljstva. Ukoliko ne sagledamo našu sopstvenu roditeljsku filozofiju,da razdvojimo dobro od lošeg, nećemo moći ni da se uhvatimo u koštac s predubjeđenjima da se „uvijek tako radilo“ ili da odbacimo pogrešne predpostavke tipa „ako je bilo dobro za mene, dovoljno je dobro i za moju djecu“
Postoje tri principa koji su najkorisniji kod preispitivanja vlastite roditeljske filozofije:

  • Djeca to zaslužuju – sigurna sam da u ovo svi vjeruju, jer se roditeljstvom ne bavi niko zbog novca.
  • Neću da se prema djetetu ophodim onako kako ne želim da se prema meni opgode, jer ako već ne želim da meni neko nešto radi, nemam pravo da ja to radim svome djetetu.
  • I ukoliko nešto djeluje i ne narušava ni moje ni dostojanstvo moga djeteta – samo naprijed.

Autor: Anisa Džiho, dipl politolog