Zona smirenog saobraćaja

Danas sam prošao pored škole u naselju Hrasno, raskrsnica je blizu škole i dosta je frekventna, i onako dok sam stajao ispred pješackog da djeca pređu, lik iza mene je legao na sirenu i nervozno mi pokazuje kakvo je moje psihičko stanje vrteći rukom pored glave. Valjda je to internacionalni znak da sam lud.

Mozda i jesam ali se trudim bar da poštujem saobraćajna pravila, a i po profesiji sam instruktor vožnje pa mi je to dodatni motiv da poštujem saobraćajna pravila i znakove. Nakon toga sam obišao Trg Heroja i vratio se na tu istu raskrsnicu i negdje na 30tak metara ispred vidio svjetleći znak “djeca na putu”. Znači svi su upozoreni znakom opasnosti i dužnost vozača je da smanji brzinu, vozi oprezno i zaustavi vozilo ispred pješačkog prelaza ako ima pješaka. I to je dobro, međutim sada se u praksi u djelovima naseljenog mjesta gdje se nalazi škola i time je prisustvo djece u saobraćaju puno veće, postavljaju znakovi “zona smirenog saobraćaja” i nepopularni “ležeći policajci”. I postavili su ih po gradu. Saobraćajna kultura a i zakonska je obaveza poštovati saobraćajna pravila, znakove i sl, međutim bio sam svjedok na Dolac Malti gdje je postavljen ležeći policajac i gdje vozači čak sa preprekom na cesti ne propuštaju pješake. Zamišljam onog lika iz uvoda i pomislim kako ga nije niko podučio da poštuje druge koliko i sebe, kućno vaspitanje mu nije baš bilo na nivou, a možda misli da kad je za volanom treba da pokaže svima koliko je NEKULTURAN.
Djeca uzrasta do tri godine, trebaju stalnu poduku o saobraćaju i prelasku preko ceste jer je to najbolje doba kada oni upijaju i memorišu ono što nauče. A nauče najbrže uz roditelje i kasnije to primjenjuju u praksi. Na žalost danas ni roditelji neće ili nemaju vremena da rade sa svojom djecom i onda ona na odlasku u školu pretrčavaju cestu gdje god stignu. Usmjeravanje djece u školi i poduka o saobraćaju i ponašanju u našem školskom sistemu je samo pusta želja. I eto začaranog kruga. Zato nam trebaju ležeci policajci ispred škola, kad već pravih nema, i trebalo bi roditelji predškolske i školske djece da ih prate do škole da bi tako bili sigurni da su njihovi najdraži na sigurnom. I onda ko je ovdje LUD.

Autor: Dragan Koljenšić