Ribe ne video vodu 3. dio

Dr. Marsden Wagner je američki perinatolog i epidemiolog, iz Kalifornije. Aktivno i glasno podupire primaljstvo. Bio je direktor sektora za zaštitu zdravlja žena i djece pri WHO (Svjetska zdravstvena organizacija) petnaest godina. Putuje u mnoge svjetske gradove gdje predaje o unapređivanju maternalne skrbi, uključujući pravilnu primjenu tehnologije u porođaju i promiče posao primalje kao idealan izbor za najbolji ishod normalnog porođaja. Savjetnik je nacionalne i lokalne vlasti te nevladinih udruga, a svoja je znanstvena otkrića i predavanja prezentirao u 45 zemalja. Čest je gost televizijskih emisija. Dobitnik je mnogih počasnih nagrada i priznanja za svoja dostignuća. Izdao je 134 znanstvena rada, 20 poglavlja u raznim knjigama i objavio 14 znanstvenih knjiga u Engleskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Španjolskoj, Rusiji, Italiji, Japanu, Kini, Švedskoj, Izraelu i Danskoj.
Kao samohrani otac odgojio je četvero djece. Danas radi kao privatni savjetnik. Njegova knjiga Pursuing the Birth Machine trebala bi biti obvezna literatura za svakoga tko ima veze s porođajem. Tekst ćemo zbog duljine objaviti u nekoliko dijelova

Rješenja

Dosad nismo bili dovoljno pametni da u zemljama koje su razvijene ili u razvoju prihvatimo prednosti medikalizirane porođajne skrbi izbjegavajući pritom nepogodnosti kao što je otklon prema opstetričkim krajnostima. Humanizacija porođaja ima potencijal da kombinira prednosti zapadnjačkoga medikaliziranog porođaja s prednostima preusmjeravanja skrbi kako bi poštovala biološku, društvenu, kulturološku i duhovnu prirodu ljudskog rođenja. Postoji nekoliko strategija za humanizaciju porođaja – strategija koje će ženi i obitelji vratiti kontrolu nad rađanjem vlastitog djeteta, istodobno omogućavajući ženi da vjeruje u sebe kroz iskustvo onoga što njezino tijelo samo može postići.
Prva je strategija obrazovanje. U prošlosti je medicinska profesija kontrolirala tako što je skrivala i zadržavala informacije. Sada se zna da povjerljivost podataka pacijenta, legitiman izgovor za ograničavanje informacija o pojedinačnim pacijentima, nije izgovor za zajednicu. Revolucija informiranja duboko mijenja medicinsku skrb. Stvaranje internetske mreže ima golem utjecaj na dostupnost medicinskih informacija svima koji su za njih zainteresirani. U novome tisućljeću globalizacija kao osnovni preduvjet za demokraciju zahtijeva odgovorne i prema javnosti otvorene zdravstvene radnike i zdravstvene ustanove (uključujući bolnice). Prije nekoliko godina u jednom sam predavanju u Australiji dao podatke o pretjeranim opstetričkim intervencijama u privatnim bolnicama u Queenslandu. Već sutradan su bijesni opstetričari iz Queenslanda zvali Državni zavod za zdravstvo pokušavajući otkriti gdje sam dobio podatke o njihovim privatnim bolnicama. Nisu se brinuli za svoju pretjerano interventnu praksu, nego za potrebu da sakriju tu praksu od javnosti. Dani tajnih praksi su iza nas. Javnosti se moraju pružiti potpune i iskrene informacije, čak i ako to znači odreći se moći i ako, u nekim slučajevima, to može značiti prestanak provođenja određenih praksi.
Potpune informacije o dobrim i lošim rezultatima medikaliziranog porođaja moraju biti dostupne zdravstvenim radnicima, djelatnicima u javnom zdravstvu, političarima i javnosti. Drugim riječima, svi moraju početi gledati u vodu u kojoj plivaju mnogi liječnici i bolnice te vidjeti da je ta voda puna morskih pasa koji možda neće pojesti liječnike, ali katkada jedu žene i bebe.
Potreba da se prošire obzori liječnika uključenih u maternalnu skrb nije nov problem. U medicinskoj knjizi stoji izjava: “Liječnici koji nikada nisu vidjeli porođaj kod kuće, a osjećaju se kompetentnima da govore protiv njega, nalikuju na geografe koji nam daju opise mnogih zemalja koje nikada nisu vidjeli.” Moramo početi tražiti od liječnika da pogledaju onamo gdje postoji suvremena maternalna skrb kako bi dobili fiziološki standard koji im može biti mjerilo za sva njihova iskustva. U programu školovanja za opstetričara na Filipinima, svaki liječnik mora biti nazočan određenom broju planiranih porođaja kod kuće. Svaki program školovanja za opstetričara trebao bi zahtijevati posjete planiranim izvanbolničkim porođajima, uključujući centre za rađanje i porođaje kod kuće. Primalje i opstetričke medicinske sestre trebaju isto to iskustvo.
Obrazovanje žena, pogotovo trudnica, od najveće je važnosti, ali problem je ono što se ženama tamo govori. Na nekim mjestima tečajeve za trudnice i buduće roditelje kontroliraju opstetričari koji inzistiraju na pružanju isključivo onih informacija koje odgovaraju liječnicima. Anesteziolozi su uspjeli naći način da se uključe u te tečajeve, na kojima onda propovijedaju o čudesnome epiduralnom bloku, obično ne spominjući značajne rizike koje taj zahvat podrazumijeva.
U posljednje vrijeme, da bi liječnici uspjeli nagovoriti žene da odaberu carski rez za koji nema medicinskih indikacija, nužno je ženama dati ograničene, vrlo probrane informacije. Malo je vjerojatno da bi žena ikada uzela u obzir carski rez kada bi znala potpune znanstvene dokaze rizika koje taj zahvat nosi za nju i bebu. Ključno etičko pitanje nije pravo da se izabere ili zahtijeva veliki kirurški zahvat za koji nema medicinske indikacije, nego pravo da se dobiju i rasprave potpune nepristrane informacije prije bilo kakva medicinskoga ili kirurškog zahvata.
Slobodna žena ispravno teži tome da je muškarci ne kontroliraju, što je vrlo teško ako živi u muškome šovinističkom društvu. Postoji mnogo načina na koje su potlačene žene koje rađaju u bolnicama u mačističkim kulturama, gdje im se poručuje da nisu važne i slobodne, nego ih kontrolira osoblje koje je često ratoborno. No ako žena prihvati medikalizirani opstetrički model skrbi kojim dominiraju muškarci i gdje su informacije ograničene, odustaje od bilo kakve mogućnosti da kontrolira vlastito tijelo i uistinu donese odluku. Mnogo je knjiga napisano o tome koliko je oslobađajuće i osnažujuće za ženu da rađa sama kontrolirajući ono što se događa. Bez potpuno informirane odluke, ona će odustati od bilo kakve kontrole i popustiti željama liječnika i bolnica.
Druga strategija za humanizaciju porođaja jest promidžba praksi maternalne skrbi koje su temeljene na dokazima. Kao što sam spomenuo, služenje procjenom kolega i zajedničkim standardima prakse nije uspjelo premostiti jaz između sadašnjih opstetričkih praksi i znanstvenih dokaza. Na mnogim mjestima djelatnici javnog zdravstva i državnih agencija nisu uspjeli dovoljno agresivno inzistirati na zatvaranju jaza između opstetričke prakse i dokaza, često zbog straha od medicinskog establišmenta.
Doživio sam zanimljivo i poučno iskustvo dolazeći u bolničke odjele za porodništvo i pokazujući osoblju jednostavnu tablicu s njihovim stopama intervencija (indukcija, epiziotomija, operativni vaginalni porođaj, carski rez) u stupcu na lijevoj strani, a stope temeljene na znanstvenim dokazima u stupcu na desnoj strani. Rasprava koja bi uslijedila često bi više užarila nego rasvijetlila situaciju. Kako ulazimo u razdoblje postmoderne medicinske skrbi, GOBSAT (Good Old Boys Sit Around Table = dobri stari dečki sjede za stolom, op. prev.), smjernice kliničke prakse iz davnašnjih vremena, rojalističkog sentimenta i pompozna tona trebat će zamijeniti smjernice za praksu koje se temelje na dokazima i koje je odobrila zajednica.
Još jedna esencijalna strategija za humanizaciju porođaja jest pitanje tko je glavna osoba koja se brine o ženi tijekom trudnoće i porođaja. Odavno je poznata tradicija da liječnici inzistiraju na kontroliranju vlastite prakse s vrlo malo ili s potpunim izostankom upliva zajednice ili njezinih predstavnika. Tijekom 20. stoljeća nestala je praksa odlaska liječnika u kućne posjete bolesnicima, i to s dobrim razlogom – liječnici se osjećaju neugodno u pacijentovu domu jer tamo obitelj ima kontrolu. Dok god liječnici pružaju primarnu skrb zdravim, normalnim trudnicama, žene neće imati kontrolu i neće nastupiti humanizacija maternalne skrbi.
Zemlje se moraju jako potruditi kako ne bi dopustile liječnicima da preuzmu primarnu skrb za niskorizične trudnice i rodilje. Podaci iz Perinatal Data Collection Unit za Victoriju pokazuju da je 1998. godine u toj državi na 58,7 % porođaja (u javnom i privatnom zdravstvu) bio prisutan ili liječnik opće prakse ili opstetričar, bez primalje. Znanstvena istraživanja pokazuju da broj nepotrebnih intervencija raste, a ženino zadovoljstvo opada kada su umjesto primalja liječnici nazočni niskorizičnim bolničkim porođajima. Kada liječnici pružaju primarnu skrb za više od polovine zdravih, normalnih rodilja, porođaj postaje kirurški zahvat s visokim stopama nepotrebnih intervencija. Rodilje su u takvim sustavima maternalne skrbi oslabljene, a financijski su i profesionalni gubici golemi. Primalje su marginalizirane, a obrazuje se sve više i više opstetričara.
Nasuprot tome, primaljstvo ima dugu tradiciju stavljanja žene u središte pozornosti, gdje je sva kontrola u ženinim rukama, a primalja pruža onu vrstu skrbi koja jača i ženu i obitelj. Stoga je davanje primarne maternalne skrbi primaljama u ruke središnja strategija za humanizaciju porođaja.
Zemlje koje to žele mogu proučavati maternalnu skrb u zemljama koje su mnogo naprednije u humanizaciji, kao što su Novi Zeland, Nizozemska i skandinavske zemlje. U tim zemljama više od 80 % žena ide isključivo primaljama tijekom trudnoće i porođaja (u bolnici ili izvan nje) i te zemlje imaju jednu od najnižih stopa maternalnoga i perinatalnog mortaliteta na svijetu.
Velika znanstvena istraživanja pokazala su četiri glavne prednosti autonomnog primaljstva: primalje su sigurnije za niskorizične porođaje; primalje primjenjuju manje nepotrebnih intervencija; primalje su jeftinije; rodilje su zadovoljnije ako je na porođaju primalja.
Više ne može biti nikakve sumnje da su primalje najsigurnije osobe za asistenciju rodilji pri niskorizičnim porođajima. Jedna metaanaliza petnaest studija koje su uspoređivale porođaje na kojima je bila primalja i porođaje na kojima je bio liječnik nije našla nikakve razlike za žene i bebe u ishodu porođaja, osim što su primalje imale manje beba niske porođajne težine. Dva kontrolirana ispitivanja metodom slučajnog odabira u Škotskoj i šest u SAD-u nisu otkrila povećanje nepovoljnih ishoda porođaja na kojima je bila prisutna primalja. Presudna studija o sigurnosti porođaja koje prati primalja, objavljena 1998. godine, uzela je u obzir sve porođaje u SAD-u tijekom jedne godine – to je više od četiri milijuna porođaja. Birajući samo vaginalne porođaje iz jednoplodnih trudnoća, te zanemarujući slučajeve društvenih i medicinskih rizičnih činilaca, usporedili su ishode porođaja na kojima su bile nazočne primalje i porođaja na kojima je bio nazočan liječnik. U usporedbi s porođajima na kojima je bio nazočan liječnik, na porođajima na kojima je bila nazočna primalja bilo je 19 % manje dojenačkog mortaliteta, 33 % manje neonatalnog mortaliteta i 31 % manje novorođenčadi niske porođajne težine.
ImageNakon proučavanja mnogobrojnih dokaza o sigurnosti primalja, nedavno je u opstetričkom časopisu objavljen članak u kojem se zaključuje: “Pretraživanjem znanstvene literature nije otkrivena nijedna studija koja bi pokazala da su u niskorizičnim porođajima nepovoljniji ishodi s primaljama nego s liječnicima – dokazi pokazuju da je primarna skrb koju pružaju primalje podjednako ili čak više sigurna od skrbi koju pružaju liječnici.”
Druga prednost koju primalje imaju nad liječnicima kao primarnim osobama za praćenje porođaja jest drastično smanjenje stope nepotrebnih invazivnih intervencija. Znanstveni dokazi pokazuju da, u usporedbi s porođajem na kojem je nazočan liječnik, porođaj kojem je nazočna primalja statistički ima značajno: manje prokidanja vodenjaka, manje intravenoznog davanja tekućine ili lijekova, manje rutinskoga elektronskog fetalnog monitoringa (CTG), manje primjene narkotika, manje primjene anestetika, što uključuje epiduralni blok za porođajne bolove, manje indukcija i pojačavanja trudova, manje epiziotomija, manje vađenja beba forcepsom ili vakuumom i više vaginalnih porođaja nakon carskog reza.
Treća prednost zapošljavanja primalja kao glavnih osoba za praćenje većine porođaja jest smanjenje troškova. Iako se razlikuju od zemlje do zemlje, plaće primalja gotovo su uvijek značajno manje od liječničkih plaća. I naravno, niže stope intervencija primalja znače veliku uštedu. Jedna je studija otkrila da se na svakom porođaju koji prati primalja uštedi 500 američkih dolara.
Još jedna prednost primaljstva, koju često omalovažavaju zagovornici medikaliziranog porođaja, jest zadovoljstvo trudnica i rodilja o kojima se skrbe primalje. Primaljstvo naglašava važnost ženina zadovoljstva. Dokazi u literaturi mnogobrojni su i nepobitni: skrb primalja statistički je daleko ugodnija za ženu i obitelj. Kako bi zadržali prednost pred primaljama, liječnici ih napadaju, pogotovo one koje imaju neovisne prakse, što znači da nisu pod kontrolom liječnika ili bolnica. U posljednjih 20 godina svjedoci smo globalnog napada na primalje. Jedan od najstrašnijih primjera takva lova na vještice dogodio se ovdje u Australiji s neovisnom primaljom Maggie Leaky-Thompson. Bez obzira na to što osobno mislili o praksi dotične primalje, metode koje su korištene za napad na nju pregazile su i uništile svaku mogućnost pravedna suđenja, kao što sam opisao u svome tekstu The Australian Witchhunt.
Budući da su bolnice liječnički teritorij i da nijedna žena u bolničkom okruženju nije uspjela imati kontrolu nad skrbi koju prima, još jedna važna strategija za humanizaciju porođaja jest premještanje porođaja izvan bolnice. Posvuda po svijetu uvijek su postojale i uvijek će postojati žene koje se odlučuju na planirani porođaj kod kuće i trebaju primalju koja će pratiti porođaj. No danas, kao rezultat desetljećâ propagande o tome koliko je porođaj opasan (što govore liječnici koji se sami boje porođaja) i kako je bolnički porođaj siguran (što govore liječnici koji sami trebaju sigurnost bolnica), mnogo je žena povjerovalo u mit da je porođaj kod kuće opasan.
Nevjerojatno je da opstetričke organizacije u nekim visokoindustrijaliziranim zemljama, kao što je SAD, i dalje imaju isti službeni stav protiv porođaja kod kuće koji su stavile na papir sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U to vrijeme planirani porođaj kod kuće nije bio odvojen od neplaniranih izvanbolničkih porođaja, koji su, naravno, imali visoku stopu mortaliteta zbog situacija kao što je rađanje prijevremeno rođene djece u taksiju itd. Kada su znanstvenici izdvojili planirane porođaje kod kuće, dokazalo se da su stope perinatalnog mortaliteta jednake ili niže od niskorizičnih bolničkih porođaja. Golema znanstvena literatura to podupire i dokumentira, uključujući i situacije kada porođaj kod kuće prati primalja ili medicinska sestra primalja (midwife nurse = primalja koja je školovana i za medicinsku sestru, op. prev.). Metaanaliza sigurnosti porođaja kod kuće, objavljena 1997. godine, uvjerljivo dokazuje sigurnost porođaja kod kuće i sadrži odličan popis literature.
Ne smijemo zanemariti činjenicu da se pokušavaju iskriviti rezultati istraživanja kako bi se mogla potvrditi neodrživa pretpostavka da je porođaj kod kuće opasan. Prije nekoliko godina u australskoj je televizijskoj emisiji Lateline dr. Brunello pokušao obraniti svoj stav protiv porođaja kod kuće dajući podatke iz istraživanja u južnoj Australiji za koje je tvrdio da pokazuje da porođaj kod kuće ima višu stopu perinatalnog mortaliteta. On sigurno nije znanstvenik jer, čini se, nije bio svjestan da su otkrića te studije sumnjiva iz više razloga: studija je rađena na premalenu uzorku, uopće nije bilo kontrolne skupine i nije bilo mogućnosti povezivanja podataka kako bi se pronašli izgubljeni slučajevi. Autori sami zaključuju: “Pobliže istraživanje pojedinačnih smrtnih slučajeva dovelo je do zaključka da većina njih nije bila izravno povezana s mjestom porođaja.” Još jedna novija publikacija o porođajima kod kuće u Australiji sadrži toliko ozbiljne metodološke pogreške da je njezin zaključak potpuno nevaljan. Dodatak tom tekstu uključuje i moju znanstvenu kritiku te studije u kojoj zaključujem: “U Australiji je vrlo dobro poznato da je u ovoj studiji razlog za višestruke izmjene metoda prikupljanja podataka (što uspješno uklanja bilo kakvu mogućnost znanstvene vrijednosti studije) taj što je golem broj primalja odbio sudjelovati u istraživanju jer su osjećale da su ih istraživači izdali. Intelektualno je nepošteno ne objaviti tu činjenicu u studiji.”
ImageUsprkos svim liječničkim pokušajima da iskorijene porođaje kod kuće, ta vrsta porođaja nikada nije nestala i sada se vide jasni dokazi da se polako ali sigurno vraća u više zemalja, uključujući Veliku Britaniju, Dansku, SAD i Japan (kuće za rađanje). I, naravno, zemlju koja je trn u oku svim liječnicima koji su protiv porođaja kod kuće – Nizozemsku – gdje postotak planiranih porođaja kod kuće nikada nije pao ispod 30 %, a ishodi kao što su maternalni i perinatalni mortalitet mogu se usporediti s australskima.
Dakle, istinsko pitanje u vezi s porođajem kod kuće nije sigurnost nego pitanje slobode i svetosti obitelji. Za više od 80 % žena koje nisu imale ozbiljnih zdravstvenih poteškoća tijekom trudnoće, planirani porođaj kod kuće savršeno je siguran izbor. Svaki liječnik, bolnica ili medicinska organizacija koja pokušava obeshrabriti nerizične trudnice da izaberu porođaj kod kuće, uskraćuje ženama osnovno ljudsko pravo time što ne govori potpunu i nepristranu istinu i ograničava ženinu slobodu da izabere mjesto na kojem želi roditi. Liječnici koji vjeruju da znaju najbolje kako bi drugi trebali živjeti i pokušavaju nametnuti svoja uvjerenja drugima, prakticiraju medicinski fašizam. Rođenje bebe jedan je od najvažnijih trenutaka u životu obitelji, i kada obitelj odabere planirani porođaj kod kuće, svetost obitelji mora se poštovati.
Zbog zastrašujuće propagande opstetričkih djelatnika o opasnostima porođaja, mnoge žene žele imati slobodu kontroliranja porođaja, ali trebaju “sigurnost” institucije. Kako žena danas može imati kontrolu dok rađa, pritom imati pomoć primalje, a i dalje se osjećati ugodno i zaštićeno u okviru institucije? Tako da odabere alternativni centar za rađanje (ACP, odnosno ABC na engleskome – alternative birth center, op. prev.) koji je samostalan (izvanbolnički) i u kojem rade primalje.
Prva je bitna karakteristika ACP-a da ga bolnica ne kontrolira ni na koji način. Bolnica koja tvrdi da ima centar za rađanje jest poput pekarnice koja tvrdi da ima domaći kruh. Da bi mjesto bilo centar za rađanje, rodilja mora imati kontrolu nad svime što se događa njoj i njezinoj bebi. To znači da u ACP-u moraju raditi primalje, koje će primjenjivati protokole koje su izradile primalje, a ne liječnici.
Vrsta skrbi koju pruža ACP prilično je različita od bolničke skrbi. U bolnici liječnik uvijek ima apsolutnu kontrolu, a u ACP-u kontrolu ima rodilja. U bolnici je naglasak na rutini, a ACP naglašava individualnost i mogućnost informiranog odabira. Bolnički protokoli sastavljeni su tako da predviđaju sve moguće komplikacije, a protokoli ACP-a usredotočuju se na normalno stanje, provjeru i promatranje rodilje. U bolnicama je bol definiran kao zlo koje treba iskorijeniti lijekovima, a u ACP-u se zna da porođajni bolovi imaju svoju fiziološku funkciju i mogu se ublažiti znanstveno provjerenim nefarmakološkim metodama kao što su opuštanje rodilje u vodi, mijenjanje položaja tijela, kretanje, masaža, prisutnost obitelji, stalna prisutnost jedne osobe za praćenje porođaja.
U bolnicama su indukcije česte i za njih se upotrebljavaju snažni lijekovi koji pojačavaju bol i nose mnogobrojne rizike, dok se u ACP-u porođaj stimulira nefarmakološkim metodama koje uključuju hodanje i seksualnu stimulaciju. U bolnici osoblje nije stalno prisutno, nego dolazi i odlazi te se mijenja svakih osam sati, dok je u ACP-u stalno prisutna jedna primalja tijekom cijelog porođaja. U bolnici se beba odvaja od majke iz različitih razloga, kao što su npr. pregledi bebe, a u ACP-u se beba uopće ne odvaja od majke.
Je li ACP sigurno mjesto za rađanje ako rodilja nije imala komplikacija u trudnoći? To je ključno pitanje budući da je u borbi između medikaliziranoga i humaniziranog pristupa maternalnoj skrbi ACP velika prijetnja liječnicima, bolnicama i industriji koja proizvodi opstetričku tehnologiju. Budući da je medikalizirani porođaj toliko skup, kao i boravak u bolnici i visoke plaće opstetričara koji primjenjuju skupe visokotehnološke intervencije, liječnici i bolnice moraju uvjeriti javnost i one koji kontroliraju financiranje zdravstvenih službi da je njihov način jedini siguran. Ako to ne uspiju, brzo će izgubiti većinu svog posla. Dakle, opstetričke se organizacije bore protiv bilo kakva porođaja u kojemu nemaju kontrolu. Njihova prva linija obrane protiv bilo kakva planiranog izvanbolničkog porođaja jest da ga se etiketira kao opasna.
Jedini način da se odredi jesu li ACP-i sigurni jest da pogledamo znanstvene dokaze. Temeljit pregled znanstvenih dokaza o ACP-ima izvještava da je sedamdesetih i osamdesetih godina bilo više opisnih studija ACP-a. Zatim je 1989. objavljen najvažniji tekst o ACP-ima: Studija američkih nacionalnih centara za rađanje, koja je uključivala 84 ACP-a i 11.814 porođaja. Devedesetih je objavljeno još sedam studija koje su uspoređivale porođaje u ACP-ima s bolničkim porođajima te jedno kontrolirano ispitivanje metodom slučajnog odabira. Ovo su rezultati tih istraživanja.
Što se tiče sigurnosti, Studija američkih nacionalnih centara za rađanje izvještava da maternalnog mortaliteta nema, a intrapartum i neonatalni mortalitet imaju stopu od 1,3 na 1000 živorođene djece, što je stopa usporediva sa stopama u niskorizičnim bolničkim porođajima. Dojenački mortalitet i rezultati Apgar-testova također su bili usporedivi sa stopama niskorizičnih bolničkih porođaja. Šesnaest posto ACP-porođaja završilo je transferom u bolnicu. Ta stopa transfera planiranog ACP-porođaja u bolnicu zbog komplikacija manja je od broja planiranih bolničkih porođaja koji završe na kirurškom odjelu zbog komplikacija. U ACP-statistiku bile su uključene sve komplikacije, intervencije i ishodi ACP-porođaja prebačenih u bolnicu.
Sigurnost ACP-porođaja dodatno podupiru i druge studije napravljene devedesetih godina, u kojima su ishodi ACP-porođaja – perinatalni mortalitet, neonatalni mortalitet, rezultati Apgar-testa, niska porođajna težina – u svim studijama bili jednako dobri ili bolji od ishoda bolničkih porođaja.
Kao dodatak dokazima o sigurnosti ACP-a, te su studije imale i podatke o osobinama žena koje odabiru ACP-e. Nakon rađanja u ACP-u, 99 % žena reklo je da bi preporučile ACP-porođaj prijateljicama, a 94 % izjavilo je da će se vratiti u ACP kad opet budu rađale. Kontrolirano ispitivanje otkrilo je da porast samopouzdanja osjeća 63 % ACP-žena i 18 % žena koje su imale bolnički porođaj.
Što se tiče promocije dojenja, sve su studije u SAD-u, Danskoj i Švedskoj otkrile značajno povišene stope uspješna dojenja u ACP-žena.
Usporedimo stope intervencija u Studiji američkih nacionalnih centara za rađanje sa stopama opstetričkih intervencija u niskorizičnih žena koje rađaju prvo dijete u privatnoj skrbi u Victoriji, što je već bilo izloženo u ovom tekstu. U ACP-ima 99 % čine spontani vaginalni porođaji, za razliku od 18 % u privatnim bolnicama. Manje od 4 % ACP-porođaja bilo je inducirano ili pojačano prokidanjem vodenjaka i/ili oksitocinom, u usporedbi sa 48,8 % niskorizičnih porođaja u privatnim bolnicama. Djelomična ili potpuna anestezija (uključujući epiduralni blok) primijenjena je u 13 % ACP-porođaja i 50,8 % niskorizičnih porođaja u privatnim bolnicama. Operativni vaginalni porođaj (forceps ili vakuum) primijenio se u manje od 1 % ACP-porođaja i u 33,9 % niskorizičnih porođaja u privatnim bolnicama. Carski rez izvršen je u manje od 5 % ACP-porođaja i u 25,9 % svih porođaja u privatnim bolnicama. Gledajući tu usporedbu intervencija, jasno je da logično pitanje nije jesu li ACP-porođaji sigurni, nego jesu li bolnički porođaji sigurni.
Širenjem vijesti o njihovoj sigurnosti, otvara se sve više i više ACP-a. Prije deset godina u Njemačkoj je postojao jedan ACP, a danas ih ima više od 50. U Japanu je u prvoj polovini prošlog stoljeća mreža kuća za rađanje koje su vodile primalje pružala značajan dio maternalne skrbi, ali su američki liječnici i medicinske sestre tijekom američke okupacije vršile pritisak na Japance da se kuće za rađanje zatvore. Sada se one opet počinju otvarati u Japanu.
U usporedbi s bolničkim porođajima, porođaji kod kuće i porođaji u ACP-ima sigurni su, mnogo jeftiniji, s daleko manje nepotrebnih intervencija i pružaju više zadovoljstva ženi i obitelji. Drugim riječima, izvanbolnički porođaji važna su strategija u humanizaciji porođajne skrbi.
Rađanje je politično. Esencijalna je strategija za zagovornike humaniziranog porođaja da budu politički aktivni. Političari i državne agencije donose najvažnije odluke o maternalnoj skrbi i nužno je educirati ih i uključiti u humanizaciju porođaja.
Zagovornici humaniziranog porođaja moraju upozoriti političare i državnike da se neki nazadnjački elementi medicinskog establišmenta koriste taktikom zastrašivanja, potežući pitanje sigurnosti i tvrdeći bez trunke dokaza da je humanizirani porođaj opasan – da su primalje manje sigurne od liječnika i da je izvanbolnički porođaj manje siguran od bolničkoga.
Još je jedna uobičajena taktika zastrašivanja da opstetričari izjavljuju za svaki izvanbolnički porođaj koji se morao prebaciti u bolnicu – rodilja bila u katastrofalnu stanju. Odgovor na tu kritiku glasi – naravno. Sposobna izvanbolnička primalja prebacit će u bolnicu samo onu nekolicinu slučajeva u kojima postoji ozbiljan problem koji zahtijeva kiruršku intervenciju koja se ne može izvesti kod kuće. Za opstetričare koji nikada nisu vidjeli porođaj kod kuće (a u nekim mjestima to su gotovo svi opstetričari), ti su prebačeni izvanbolnički porođaji jedino iskustvo koje imaju s izvanbolničkim porođajima, te pogrešno pretpostavljaju da ti slučajevi predstavljaju tipične izvanbolničke porođaje. To je slično automehaničaru koji vidi nekoliko Mercedesa s mehaničkim problemima i zaključuje da nijedan Mercedes ništa ne valja, zaboravljajući da na svaki Mercedes u njegovoj radionici dolazi tisuće Mercedesa koji su ispravni i zato nisu ni došli k njemu na popravak. To je razlog zašto liječnici trebaju vidjeti izvanbolnički porođaj svojim očima.
Te taktike zastrašivanja motiviraju pokušaji nekih liječnika da zaštite maternalnu skrb kao svoj teritorij. Često liječnici pokušavaju zbuniti zakonodavce upotrebljavajući stručni jezik, koji implicira da samo liječnici to mogu razumjeti, a osoba koja sluša naprosto mora poslušati: “Vjerujte mi, ja sam liječnik.” Političare i državnike treba potaknuti da upitaju osobe koje izjavljuju te zastrašujuće stvari: “Molim vas, pokažite mi znanstvene podatke koji potvrđuju to o čemu govorite.” Zakonodavcima bi moglo biti zanimljivo upitati te osobe koje daju zastrašujuće izjave na koliko su izvanbolničkih porođaja bili prisutni.

Zaključak

Krajnje je rješenje evolucija novih društvenih i političkih oblika za medicinsku profesiju i medicinsku skrb. Maternalnoj je skrbi potreban zaokret, tako da se proces umjesto odvraćanja od fiziologije te društvenoga i kulturnog okoliša okrene prema poštovanju i suradnji s prirodom, ženom i obitelji, da se kontrola medicinske skrbi prepusti ljudima. Ako se bojite kaosa, sjetite se Churchillova upozorenja: demokracija je najgori oblik vladavine sve dok ne razmotrite koje su druge mogućnosti.
Taj je preokret započeo u mjestima u kojima lokalni javni odbori odlučuju o politici i prioritetima zdravstvene skrbi – postmodernoj maternalnoj skrbi. Sve u vezi s trudnoćom i porođajem – način na koji društvo gleda na njih, kako žene podnose bol, kako zdravstveni djelatnici prate porođaj – u velikoj je mjeri kulturološko. Lokalna kontrola dovodi do osnaživanja žena, što pak vodi do snažnije obitelji i društva – lokalne žene trebaju rađati u lokalnim vodama. Ljudi već dugo-dugo plivaju u fiziološkome, društvenom i kulturnom praiskonskome moru, mogu vidjeti vodu, znaju gdje se nalaze morski psi i sposobni su krenuti prema ponovnom prihvaćanju humaniziranog porođaja.
U novom će tisućljeću u Australiji postojati sustav maternalne skrbi koji vode primalje, koji se temelji na dokazima, koji se usredotočuje na izvanbolničke niskorizične porođaje i koji poštuje slobodu žena i obitelji.

Zašto? Zato što:

“Nikada nemojte sumnjati da malena skupina promišljenih, predanih ljudi može promijeniti svijet. Zapravo, to je jedino što ga je ikada i mijenjalo.”
Margaret Mead

Izvor:Hrvatska udruga primalja – Tekst preuzet uz dozvolu vlasnika