U vremenu kada se ruše nametnute zablude i kada se otac od figure u kraju, koja znači strogost i autoritet premješta na zasluženu poziciju, a to je mjesto roditelja, strašno je vidjeti ugrožavanje tog zakonom zagarantovanog prava od strane institucija koje bi trebale značiti pravdu.

Današnji očevi, zahvaljujući modernijem stilu življenja dobijaju priliku da svoje dijete istinski zavole kroz aktivno uključivanje od prvog dana njegovog postanka, kroz trudnoću, prisustvom porodu, ali i preuzimanjem dijela obaveza oko brige o djetetu i njegovom odgoju.

Ali danas neću pričati o tome. Neću pričati o brakovima koji funkcionišu, neću pričati o sreći djece koja imaju oba roditelja da ih podjednako vole i podjednako o njima brinu.

Danas se želim osvrnuti na borbu očeva koji su ostali bez svoje djece, očeva kojima je zloupotrebom sistema i uvriježenim zabludama i pogrešnim shvatanjima nepravedno uskraćeno pravo da to budu. Da budu očevi.

Prije nekoliko godina se na internetu pojavila stranica otac.ba koja govori o ogromnoj tuzi i bolu koju osjećaju očevi koji prolaze kroz pakao razdvajanja, diskriminaciju, zloupotrebu ovlasti, torturama kojima su izloženi od strane svojih bivših partnerica i o njihovoj borbi da budu ono što zaista jesu: da budu očevi.

U rekordnom roku se na ovoj stranici pojavio ogroman broj tesktova, potresnih ispovjesti što je dovelo do toga da se ova tema koja je kod nas tako nezastupljena konačno barem malo popularizuje. Ipak niko od nas ne može ni djelom spoznati težinu bremena koji ovi očevi nose dok ne pročita njihove priče. Danas vam prenosimo samo jednu od niza tragičnih ispovijesti:

Vec punih 18 mjeseci Ibro se bori za kontakt sa svojim petogodisnjim sinom. Zivjeli su zajedno, on, supruga i sin u Zenici, ali kad se brak raspao supruga je otisla da zivi u Prijedor sa sinom, bez saglasnosti oca. Od tada majka zloupotrebljava ne-efikasnost centra za socijalni rad tako da se seli svakih par mjeseci kako bi se zezala sa nadleznosti centara. Iz Prijedora se preselila u Prnjavor a onda u Derventu, ali je kao zvanicno prebivaliste zadrzala Prijedor tako da CZSR u Derventi izbjegava nadleznost, jer majka tamo zvanicno nema prebivaliste iako tamo danas zivi. U medjuvremenu, radi posla, Ibro se preselio u Dubrovnik, ali se vraca u Bosnu najmanje dva puta mjesecno kako bi pokusao vidjeti sina.

Prije nekoliko mjeseci nakon pritiska iz Ministarstva socijlane politike u Banja Luci, CZSR u Derventi je pokusao natjerati majku da se pridrzava privremenog rjesenja za konakt oca i djeteta.

Ibro putuje od Dubrovnika do Dervente autobusom, put koji traje 10 sati u svakom smjeru dva puta mjesecno i pojavi se u CZSR u Derventi gdje ceka da majka preda dijete. Majka dijete ne dovodi, CZSR izdaje kaznu od 100 KM majci radi nepostovanja privremenog rjesenja dok se otac vraca u Dubrovnik.

Da li je ovo normalan nacin na koji roditelj treba da dozivi djetinjsvo svoga djeteta?

• Ibrina dokumenacija

Komentar na ovu temu možete ostaviti ovdje