Bila sam prijatno iznenadjena kad sam vidjela slike po zidovima raznih posjetilaca ovog kluba. Par slika su prikazivale trudnice koje su ponosno podigle majce pokazujuci svoj od trudnoce nabrekli stomak. Medji njima je bio i poneki "buduci tata" koji se trudio da se uklopi u kompoziciju, naduvavajuci svoj stomak vazduhom… Bile su tu i slike majki koje rade yogu dok njihove bebe leze na pomocnim jastucima uz njih. Neke su bebe drzale u ‘slings” pojasevima, skroz uz svoje tijelo.
Bijase mi drago, jer i sama planiram trudnocu za koji mjesec, pa kad se desi. Pomislih, eto super, kad zatrudnim, ovde cu ici na casove yoge za trudnice. Citala sam dosta koliko je bitno nauciti razgibati karlicu, kroz odredjene poze u yogi.
Jos jedna interesantna stvar koju sam vidjela u Yoga centru je i polica na kojoj su stajale knjige o trudnoci, o djeci, porodjaju, menopauzi, zdravom zivotu i ostalim slicnim temama. Normalno, kao manget sam se prilijepila za policu, i medju knjigama sam pronasla knjigu "Porodjaj bez nasilja" od Frederika Lebojera, o kojoj sam vec ranije procitala u nekoj od knjiga i zapamtila da je on bio jedan od prvih koji je ukazao da se bebe pri porodjaju cesto zapostave.
Frederik Leboyer je rodjen 1918 godine. Studirao je medicinu i zaposlio se u Parizu. Specijalizirao je ginekologiju i obstetriku (akusersvo) i 1953 je postao Sef Klinike pri Pariskom Medicinskom Fakultetu. 1959 je posjetio Indiju prvi put, i od tada bi svake godine odlazio tamo i provodio dva mjeseca godisnje u Indiji.
Leboyer je poceo da radi na idejama o porodjaju bez nasilja oko 1966. On knjigu “Porodjaj bez nasilja” pocinje pitanjem:
“Vjerujete li da je porodjaj prijatno iskusvo za bebu?”
I prica lagano krece, kroz koju Leboyer objasnjava okruzenje u kom je beba nastala, kako je to mjesto inicijalno meko i prostrano, i kako se vremenom smanjuje jer beba zapravo raste. Bebin dom postaje tijesan, kao neki zatvor, koji je ipak jedino sto beba do tada poznaje. U tom “zatvoru” beba cuje zvuke majcinog srca, pucketanje zglobova, i prema tadasnjim istrazivanjima dokazano je da beba cak ima osjecaj za svjetlo, da moze da ga “pojmi” cak i kroz utrobu.
Vremenom bebin dom pocinje da se grci, i da se ponasa krajnje neprijateljski, grceci se i gurajuci bebu kroz nesto sto je lijevkastog oblika.
Novorodjence je primorano da glavom prodje kroz porodjani kanal, gdje ga najcesce docekaju zasljepljujucim bolnickim svjetlima, bukom, gdje ga umotaju materijalima koji su bebi nepoznati, i prvo stavljaju na hladnu vagu. U nekim bolnicama se beba drzi naglavacke za stopala, da ne bi iskliznula, i svi se radosno i zadovoljno smjeskaju dok beba place.
Leboyer je prikazao slike jednog takvog porodjaju u svojoj knjizi. Otac je zadovoljan i smjeska se jer jer stvorio nesto, majka se smjeska jer je porodjaj gotov i konacno ima svoju bebu, doktor je zadovoljan jer je sve obavio kako treba i svi su zivi, a beba jeca jer nema osjecaj gdje je majka nestala, gdje su zvuci srca? Okruzenje u kom se nalazi je potpuno nepoznato i nemoguce pojmiti na osnovu onoga sto je do sada bilo poznato. Viseci naglavacke, ima osjecaj da propada kroz prostor, jer svijet je odjednom beskrajno veliki u poredjenju s onim sto je svijet do tada bio.
Leboyer naglasava da je svakako prvi plac bitan, ali da iz njegovog iskustva on razaznaje razliku izmedju placa terora i straha i zdravog placa bebe koja je tek osjetila vazdug u svojim plucima po prvi put.
Leboyer nas vodi, korak po korak, sliku po sliku, od porodjaja do prvog kupanja. U njegovoj akuserskoj klinici kasnih sezdesetih i sedamdesetih godina proslog vijeka, porodjaj je obavljan bez suvisnje price, pogotovu taj zadnji momenat kad bebina glava izadje. Pri izlasku bebine glave, svjetla bi se gasila i ostavljalo bi se minimalno radno svjelo da bi majka i beba bile sigurne, a sve ostalo bi bilo tiho i blago, da bi se bebina ostra mlada cula lagano navikavala na ovaj ogroman korak i dolazak na svijet. Izlazak bebe treba biti blag, i beba treba uvijek da se izvuce ne dodirima po glavi koja je jednako nadrazena kao i rodnica, nego da se prsti podvuku bebi pod pazuh te da se ako je moguce, beba tako izvuce iz porodjanjog kanala. Dodiri po glavi su krajnje nepotrebni i neprijatni za bebu.
Po izlasku, beba bi se odmah smjestila majci na stomak ili na grudi, gdje bi kicma ostala i dalje malo povijena u istom onom obliku u kom je bila u utrobi. Na taj nacin novorodjence osjeca miris majke, i cuje zvukove koji su mu poznati, a majka ima priliku da osjeti svoje dijete, za sto on kaze da je bolje nego da ga odmah gleda i pregleda pod jakim klinickim svjetlima. Majka treba da “OSJETI da je majka” da joj se probudi instinkt, a ne da gleda i MISLI “Ovo je moje dijete”.
Leboyer takodje naglasava da je dodir jedini jezik koji beba razumije. Majka treba da stavi svoje dlanove na svoju bebu, da je osjeti, da kroz blagi mazni pritisak podsjeti bebu na sigurnost materice koja je donedavno bila sav poznati svijet. Naravno, treba izbjegavati kratke dodire kako mi mazimo, jer je bebi ta vrsta dodira kranje nepoznata, i u novom cudnom svijetu, stvari treba predstavljati polako.
On tvrdi da pupcanu vrpcu ne treba prekidati dok jos pulsira, jer majka treba da dise za bebu dok se beba lagano navikava na proces disanja. Kada pupcana vrpca prestane da pulsira, onda se treba presijeci. On to poredi sa procesom ucenja hodanja. Djete koje uci da hoda drzi se za nase ruke sve dok nije spremno da ih samo pusti, i bilo bi nepromisljeno izvuci ruke i podrsku dok dijete jos nije spremno za to. Slicno pupcana vrpca ima svoju funkciju i kad ona prestane da bude potrebna, ona i sama zamre i tek se tada treba presijeci.
Plac koje bebe tada ispustaju je zdrav plac, koji ne traje predugo, jer se beba osjeca sigurnom na majcinom stomaku. Slike u njegovoj knjizi potvrdjuju njegovu teoriju (koja je godinama zapravo praktikovana u njegovoj vrlo popularnoj klinici).
10 minuta nakon porodjaja, beba se stavlja u vodu, gdje se i dalje drzi u rukama, sigurno i blago, sa postovanjem prema bebinom (ne)iskustvu. Tada bebe otvaraju oci, i prema slikama koje su knjizi, bebine oci prate pokrete, rukice izranjaju iz vode, pa opet uranjaju, nogice se ispruze i tijelo se ispruzi, da bi se opet povilo. Beba po prvi put pocinje da se igra.
Na zalost, mnogima sve to zvuci kao pretjerano idealiziranje, jer zaboga, beba ce biti ok, kako god da je se tretira kad se rodi, ali kad covjek zaista malo promisli, da li je u redu kako tretiramo male nemocne bebe pri dolazku na ovaj svijet koje tako dugo iscekujemo i kojima se toliko radujemo? Da li mi zaista dovoljno razumijemo i postujemo njihovo iskustvo, njihov strah i neprilagodjenost novoj sredini?

Žana Đapić je rodjena u Sarajevu, ali je trenutno nastanjena u Australiji, gdje je zavrsila učiteljski fakultet pri Murdoch Univerzitetu. Interesuju je djeca, društvo i promjene na bolje, i kao mali doprinos našem portalu, Udruženju DjeCa i svim posjetiteljima, htjela bi da objavljuje povremene članke ili “dnevnik unose", koje su po svom karakteru kolumne, te su zato svoje mjesto zaslužli upravo ovdje. Vjerujem da će vas dragi čitatelji radovati i da ćete uživati u čitanju Žaninih promišljanja.