Terapija disleksije

Autor Ines Galić-Jušić, prof.logoped

Utorak, 29 Decembar 2009 19:51

Terapija disleksije zahtjevan je postupak koji se bavi razvojem ili poboljšavanjem vještine čitanja, jedne od najsloženijih mentalnih aktivnosti čovjeka ili jedne od najzamršenijih radnja ljudskoga mozga. Čitanje je tema proučavanja mnogih znanstvenika iz različitih disciplina - od psihologije, neurologije, neuropsihologije, neurolingvistike do teorije književnosti.

Zašto je čitanje tako teško?

Prema mišljenju psihologa Merlina C. Wittrocka, čitajući neki tekst čitatelj sastavlja značenje teksta stvarajući slike i verbalne preobrazbe koje predstavljaju značenje. Čitanje nije automatski postupak hvatanja teksta onako kako fotoosjetljivi papir hvata svjetlo, već zbunjujući postupak ponovnog stvaranja čija je složenost jednako tako velika kao i samoga mišljenja. U knjizi Povijest čitanja autor Alberto Manguel kaže: "Čitanje ne možemo objasniti mehaničkim modelom; znamo da se odvija u nekim određenim područjima mozga, ali isto tako znamo da ta područja nisu jedina koja sudjeluju; znamo da postupak čitanja kao i mišljenja ovisi o našoj sposobnosti da odgonetnemo i koristimo jezik, gradivo riječi koje čine tekst i misao."
Ako je čitanje tako složeno, tada je i učenje čitanja podjednako zahtjevna mentalna aktivnost kojoj smo svi početkom našega obrazovanja izloženi. Zastoji i teškoće koje se mogu pojaviti tijekom ovladavanja čitanjem jednako su tako mnogoznačni kao i sam proces čitanja. Ako je sve to tako, a očito jest, onda nije ni čudo da je i terapija disleksije složena i da obiluje različitim pristupima, načinima rada i teoretskim objašnjenjima odabranih pristupa.
Odgovori što se to točno događa kad djeca uče čitati, nisu posve određeni. Početnice se u nas mahom zasnivaju na metodi glasovne raščlambe koja pretpostavlja vrlo brzo uplovljavanje u svijet čitanja i pisanja (kraj prvog polugodišta prvog razreda). Prema metodičkim načelima kojima se koristi u prvom razredu, dijete bi već po dolasku u školu moralo dobro vladati temeljnim predčitačkim vještinama, a one su: prepoznavanje glasova u riječi, rastavljanje riječi na glasove i sastavljanje glasova u riječ, prepoznavanje slova abecede i povezivanje s glasovima, te razumijevanje zamjene slova glasovima (dešifriranje ili dekodiranje). Djeca koja imaju disleksiju nemaju razvijene te vještine. Za njih bi trebalo na mnogo više različitih načina pristupiti razvoju tih vještina i povećati trajanje predčitačkog razdoblja. Zbog drugačijeg kognitivnog stila ta bi djeca morala imati i nešto drugačiji put učenja čitanja.
Naime, postavlja se pitanje što je temelj svladavanja vještine čitanja: je li to raščlamba riječi na glasove koji se izgovaraju u sebi ili na glas, nakon koje ide brzo stapanje tih izgovorenih glasova s napisanim simbolima-slovima kojima se dolazi do iščitavanja cijele riječi, ili je temelj te vještine prepoznavanje veće cjeline: sloga, jezične jedinice - morfema, čitave riječi ili rečenice? Nauče li djeca čitati zato što prvo ovladaju vještim i brzim nizanjem slova u riječi ili se čitanje unaprjeđuje tek kad su u stanju brzo iščitavati slogove i čitave riječi? Pomaže li djetetu ako ne čita slog "no" kao odvojeno "n" i "o", već to vidi kao cjelinu "no", nakon koje se "ga" vidi i bez pojedinačnog iščitavanja, postajući "noga", a sljedeće riječi: "nogu nagazila" postaju dijelovi koji se nastavljaju i tvore čitav stih: "noga nogu nagazila"?
Jesu li to dvije etape u učenju vještine čitanja od kojih ona prva prethodi drugoj, ili su to dva posebna načina na koja djeca uče čitati prema svojem individualnom čitateljskom stilu? Stapaju li i napredni čitači više pojedinačne elemente u procesu čitanja ili je to samo karakteristika početničkog čitanja? Miješaju li se ti procesi tijekom čitanja, pa čitajući neke nepoznate riječi čitamo iščitavajući ih stapanjem pojedinačnih dijelova, a već poznati tekst vidimo kao cjeline koje automatski prepoznajemo? Sve su to pitanja na koja odgovori nisu jednoznačni. Bilo da je riječ o prvom ili drugom načinu, još je uvijek sve to pojednostavljivanje onoga što se događa tijekom čitanja koje omogućuje da se iz mnoštva simbola grupiranih u riječi ili rečenice stvori neko značenje koje će potaknuti misao ili akciju.

Ciljevi terapije

Ono što je osnova u savladavanju vještine čitanja jest riječ koja biva odgonetnuta. Ta je riječ dio rečenice, cjeline koju čine međusobni odnosi riječi. Riječ je u tekstu uvijek i dio te cjeline i samostalan simbol za predmet, biće, pojavu, radnju ili apstraktni pojam. Ona je simbol, sastavljen slijedom manjih simbola - slova koji je oblikuju vizualno; ona je zvuk koji nastaje kad se slova pretvore u glasove; ona nosi značenje konkretnog ili zamišljenog pojma, ona je dio rečenice. Riječ se dakle vidi, izgovara i zamišlja. Ono što govori iskustvo terapeuta koji se bave disleksijom jest da je put od cjeline sloga riječi i rečenice prema pojedinačnom slovu-glasu puno lakši put za početak poučavanja čitanja i pisanja u djece za koju imaju naznake ili već jasne pokazatelje disleksije.
Zato terapija disleksije najčešće kreće od riječi i rečenice prema slovu - glasu. Riječima se grade rečenice. One su na početku dio kratkog stiha, povezane su rimom, a ritam te rime kamen je temeljac u počecima čitanja. Ako riječi "lula" dijete ne može pridružiti neki od zvučnih parova kao "kula", "nula", "Pula" ili "štula", znači da ta riječ nije pokrenula trajniji zvučni trag u slušnom pamćenju. Percepcija rime percepcija je sloga, i ona je jedna od temeljnih predčitačkih vještina koja će olakšati početno iščitavanje riječi jer će se lakše uskladiti ono mukotrpno stapanje izdvojenih slova u cjelinu. Prva će percipirana cjelina biti slog pa će se tako lakše od percepcije da je k-i-š-a "kiša" doći do značenja riječi "kiša" i povezivanja u "kiša kiši kisnu miši". Prepoznavanjem i lakim uočavanjem sloga mnogoj djeci će biti lakši ulazak u svijet čitanja. Jednako vrijedi i za pisanje. Ima podataka da je u nekim slavenskim zemljama znatno manji postotak djece s disleksijom nego u nas. U tim zemljama početnice se pišu slogovno, višebojno naglašavajući slogovnu strukturu riječi.
No, u terapiji disleksije nije samo dilema oko toga da li krenuti u iščitavanje slogova i cijelih riječi ili učiti djecu od početka glasovnoj raščlambi i stapanju pojedinačnih slova u riječi. Sljedeća je dilema kako uskladiti dva procesa koji se neprestano isprepleću u čitanju, a ugrubo govoreći to su: dekodiranje ili dešifriranje slova teksta, s jedne strane, i praćenje i razumijevanje smisla napisanog, s druge strane. Dok napredan čitač onaj prvi proces radi gotovo automatski, dijete koje ima disleksiju i koje se dugo može zadržavati na početničkoj razini čitateljske vještine, najveći dio svojega napora posveti upravo dešifriranju, prevođenju slova u glasove i oblikovanju riječi, koje mogu biti samo izdvojeni otoci razumijevanja. Taj je postupak prevladavajući, spor i mukotrpan. Sva se djetetova mentalna snaga iscrpljuje njime, i za paralelni proces mišljenja o značenju pročitanih riječi ne ostavlja snage za aktivnu usredotočenost. Time se narušava pojavljivanje važnog čimbenika napredovanja u čitanju, a to je znatiželja, koja stvara polet i ugodu u čitanju. U djece koja imaju disleksiju znatiželja se zbog prevladavanja postupka dešifriranja slova u riječi nad procesom razumijevanja i razmišljanja o pročitanom, pretvara u muku i otpor prema čitanju.
Zato terapija disleksije mora biti višeslojna i integrirati više ciljeva. Oni su:

treba unaprijediti vještine iščitavanja, dešifriranja ili enkodiranja slova i njihovo stapanje u riječi i rečenice,
treba svladati značenje rečeničnih znakova što stvaraju granice unutar ili između rečenica, i time također omogućuju otkrivanje značenja i stvaranje teksta od nizova riječi,
treba unaprijediti jezično znanje, tj. znanje o riječima i njihovim značenjima, oblicima te odnosima unutar rečenice,
paralelno s prethodnim postupcima valja djetetu omogućiti prelazak s postupka dešifriranja slova na postupak razumijevanja i razmišljanja tijekom čitanja koje će označiti početak pravog čitanja,
mora se umanjiti i otkloniti otpor prema čitanju, čime će se povećati uspješnost učenja, svijest o vlastitim sposobnostima i samopouzdanje - temeljna odrednica djetetova zdravog psihičkog razvoja.

Može li se disleksija umanjiti?

Opis jednog od terapijskih postupaka

U današnjoj potrebi da svoje nesavršenosti svedemo na minimum i da što bolje funkcioniramo u svim životnim razdobljima i u svim ulogama koje imamo, bilo da smo roditelji, učitelji ili terapeuti, imamo potrebu što bolje informiranosti kako bismo odabrali razmjerno brza i djelotvorna rješenja. Jesu li takva rješenja u terapiji disleksije moguća?
Na našem se tržištu pojavila knjiga Dar disleksije autora Rona Davisa, koji je na vrlo dojmljiv način, iz vlastitog iskustva, napisao što za njega disleksija jest i kako je sam sebi pomogao ovladavajući riječima "okidačima" disleksije. Ta je knjiga na nekim mjestima naoko tipičan primjer današnje potrebe za djelotvornošću terapije u kratkom vremenu. Premda je na najvećem broju svojih stranica ozbiljna, znanstveno argumentirana i iskustveno utemeljena, ona zbog te naglašene potrebe za brzom djelotvornošću mjestimično može izgledati poput nekih tipičnih američkih instant-rješenja tipa "napravite ovu vježbu nekoliko desetaka puta i vaš će problem nestati". No, iskustva terapeuta koji metode ove knjige primjenjuju više godina, govore da je ona djelotvoran i prilično sveobuhvatan način da se razvoju čitateljske vještine priđe na više načina; da se riječi dobro vide, čuju, razumiju i povežu s drugim riječima u rečenicama. Radeći prema Davisovoj metodi, riječi se zamišljaju kao slike, njihova se značenja iščitavaju iz rječnika nakon što se izgovore kao slijed glasova-slova koji se pomno traži prema abecednom načelu u rječniku, od riječi se prave misaoni koncepti, ili mentalne slike. Te mentalne slike oživljavaju zamišljanjem boje, oblika, pozadine kada su predočene kao slike, kao zvukovi kada postaju riječi ili rečenice dok se izgovaraju, kao figure predmeti kada se oblikuju glinom.
Na ovaj način osmišljene riječi dobivaju pečat osobnog iskustva svakog djeteta koje ih stvara. Riječ "dosegnuti" tako se u trenutku može pretvoriti u figuru dječaka koji ispruženom rukom nastoji dohvatiti najvišu policu ormara. Za dijete ta riječ sada ima, zbog slike i oblika u glini koji je razmišljajući o njoj stvorilo, puno trajniji trag u razumijevanju i pamćenju. Od te se riječi tada lakše mogu stvarati različite rečenice, ona može mijenjati svoj položaj u rečenici zadržavajući svoje značenje, ona se može upotrebljavati u različitim sadržajima. Ukratko, to je put da se riječi počinju razumijevati, da se o njima misli, da se uči o različitim kontekstima u kojima se mogu pojaviti, da se trajnije zapamte i, na kraju, da se riječi dobro prepoznaju u sva tri pojavna načina: kao zvuk, kao slijed slova i oblik i kao značenje pa da se, zbog toga, u svakom tekstu lako i brzo dešifriraju.

Rad s glinom na stvaranju riječi po metodi Ronalda Davisa

Osim poučavanja u baratanju riječima, terapeuti prenose djeci i metode za snalaženje u različitim stilovima i načinima čitanja prikladnim za različite tekstove, počevši od znanstvenih, literarnih, novinskih, propagandnih do snalaženja u tabelarnim prikazima ili elektroničkom mediju.
Bez obzira koja se metoda primijeni u terapiji, cijeli taj proces nipošto ne može biti brz. To što nije brz ne znači da nije djelotvoran jer se upravo poučavanjem o riječima i njihovim značenjima razvija pomnost i logičnost - kako u procesu mišljenja, tako i u samom učenju. Često se tijekom terapije čuje pitanje: "Kada će se moje dijete osamostaliti u čitanju?" Disleksija usporava dijete u postizavanju samostalnosti. I kad čitačka vještina zađe već u područje veće automatiziranosti, dijete zadrži nevoljkost da duže čita, ne snalazi se u tekstovima udžbenika u kojima na jednoj stranici ima i po desetak važnih informacija i novih pojmova. Proces osamostaljivanja u djece s disleksijom ovisit će o stupnju same disleksije no, općenito govoreći, teći će sporije nego u one koja nemaju disleksiju.

Zašto je disleksija i specifična teškoća u učenju? Kako učenje učiniti lakšim?

Kada djeca s disleksijom prebrode dio teškoća povezanih s čitanjem i počnu čitati brže i točnije uz više razumijevanja, često vidimo da disleksija i dalje ima utjecaj na njihovo učenje jer ono nije ni brzo ni lako. Događa se tako da, nakon relativno uspješne terapije, dijete u petom ili šestom razredu počne čitati puno bolje, ali tek onda počinju teškoće u shvaćanju, organiziranju i pamćenju pojmova u lekcijama iz povijesti, zemljopisa ili prirode.
Bez obzira na mnoge sate provedene za knjigom, djeca teško izdvajaju, grupiraju i pamte podatke i činjenice navedene u udžbeničkim tekstovima. Teško pronalaze uporišne točke za pamćenje kronološkog slijeda događanja ili slijeda postupaka pri izvođenju matematskih operacija. Pojmovi koje usvajaju često imaju značenja koja nisu posve adekvatna, nedostaje im širine ili mogućnosti da se premještaju u različite kontekste. Niži pojmovi ponekad zatvaraju mogućnost građenja viših, obuhvatnijih pojmova pa neke riječi bivaju shvaćene suviše doslovno, jednodimenzionalno. To osobito narušava stvaranje dubljeg razumijevanja književnih tekstova i čini neprivlačnim čitanje lektira.
Sve to uzrokuje da djeca s disleksijom, iako stječu sposobnosti čitanja i pisanja koje im omogućuju samostalno učenje, ipak učenjem ne postižu rezultate koji bi odgovarali uloženom trudu i vremenu. Zato je pomoć roditelja, nastavnika i terapeuta tada dragocjena. O tome kakva bi ona trebala biti, još uvijek se malo zna.
Nastavnici često zaziru od ideje da bi trebali mijenjati nešto u pristupu djetetu s disleksijom, i smatraju da nemaju dostatno vremena ni stručnosti da se tome posvete. Individualizirani pristup u svladavanju redovnog nastavnog programa, koji bi zapravo bio optimalan za djecu s disleksijom, tek je neodređena formulacija koja, na žalost, nastavnicima u školi nije jasna. Terapeuti i roditelji o tome puno više znaju, ali su često nemoćni da to prenesu učiteljima. Ono što će posvjedočiti mnogi od njih jest da su, provodeći mnogo vremena u pomaganju djeci tijekom učenja, otkrili kako postoje različiti načini poučavanja. Da su u različitim sadržajima i na različitim stupnjevima razvoja djece, prikladni drugačiji postupci.
Ipak, ako bi se mogao izdvojiti postupak u poučavanju koji bi se mogao najčešće primijeniti na većinu sadržaja sa sigurnošću da će dati dobre rezultate - to bi bilo tzv. kontigencijsko poučavanje. Ono u samom čitanju i usvajanju novih lekcija znači da se čitaju manje cjeline koje se na kraju spajaju i nastoje povezati u neki smisleni tijek. Osim toga, dijete se potiče da tijekom čitanja naizmjence s roditeljem ili terapeutom govori o onom što je razumjelo, o tome s čime bi se pročitano moglo povezati ili o nekom pitanju koje mu se u tekstu nameće.
Na taj se način potiče aktivna usredotočenost na tekst, neka vrsta "dodira" djeteta s tekstom i tumačenje onoga što se čita, koje napredni čitači izvode automatski i šutke. Takav je način učenja pomagao mnogoj djeci u poboljšavanju razumijevanja pročitanoga i, samim time, povećavanju uspješnosti učenja. Tijekom vremena djeca će i sama krenuti tim načinom međudjelovanja s tekstom. Kao i u svakom zajednički provedenom vremenu, vrijeme ispunjeno ovakvom aktivnošću polučit će mnogo pozitivnoga. Na početku će se možda učiniti pregolemom žrtvom u inače kompliciranim životima koje vodimo, ali moramo znati da je to istinski dobar način da se unatoč disleksiji, razbije otpor prema tekstu, a otpor je dodatno otegotni činitelj u razumijevanju ionako veoma složenih sadržaja kojima vrve naši udžbenici.
Takvo interaktivno, kontigencijsko učenje u kojem se roditelji i dijete naizmjence bave tekstom može se pretvoriti i u prednost. Vrijeme zajedničkog učenja u kojem će roditelj čitati zajedno sa svojim djetetom može biti iskorišteno da se rade kognitivne mape, da se uporabom raznovrsnih boja, oblika, okvira i podloga u pisanju ili oblikovanju sažetka nekog sadržaja, ulazi u kanale vizualnog, uz pomoć gline - taktilnog ili, uz upotrebu diktafona - slušnog modaliteta primanja informacija. Svi ti načini mogu učenje učiniti zanimljivijim, a proces pamćenja trajnijim.
Osim toga, roditelj može dobro postavljenim pitanjima otvorenog tipa potaknuti dijete da misli i da bude važno: "Što to tebi znači? Što razumiješ pod time? Kako ti to vidiš? Što bi tomu još dodao?" Ili: "Na što te to podsjeća, što je tebi slično tome?" Sve su to izvanredni načini da se stvori krug interakcija između roditelja i djeteta što će dijete potaknuti na razmišljanje, na stvaranje asocijativnih nizova značenja ili zbivanja. Sve će to pridonijeti svijesti o vlastitim mogućnostima. To će stvoriti i svijest kako je moguće i poželjno imati vlastiti stav koji je iznikao na znanju i razumijevanju onoga što se zbivalo ili se zbiva u svijetu oko nas ili u nama samima.
Takav način poučavanja može biti veliki zalog dječje uspješne budućnosti, to više što se tako u školama, na žalost, rijetko kad uči. Tako će dijete s disleksijom možda baš zbog više vremena provedenoga u razgovoru i učenju sa svojim roditeljima i terapeutima, imati prilike razviti potpuniji način promatranja i zaključivanja o mnogo čemu (npr. od povijesnih činjenica do pitanja evolucije i adaptacije ljudske vrste), pri čemu će pomalo stvarati i bogatiti vlastiti kognitivni stil. Slično vrijedi i za probleme s matematikom.
Ako nedogmatski pristupimo i toj znanosti i pokušamo je djetetu dati na način koji ima veze s realnošću što nas okružuje, s pričom svakodnevnog i lako zamislivog, možda će i teški koncepti razlomaka, ili mjerenja opsega i površina biti razumljiviji i lakši za usvajanje.

Nakon pročitanog teksta iz povijesti, dječak, 7. razred, izradio je natuknice i kognitivnu mapu. Jasno je vidljivo kako je usvojeno znanje znatno šire i organiziranije nakon izrađene mape.

U konačnici će se, dakle, uloženi trud i vrijeme roditelju dalekosežno vratiti. Ne samo u emocionalnoj stabilnosti koju će dijete razviti zbog osjećaja da ima podršku već i u produbljivanju misaonog procesa, u pomacima koji će nastupiti na polju spoznaje i logičnog mišljenja i u stvaranju navike da se mijenja motrište - točka promatranja kako bi se dobio što sveobuhvatniji, a time i točniji zaključak o nečemu, što je uz logiku značajan dio naprednog mišljenja.
Mama jedne djevojčice jedanput je rekla kako njezina djevojčica, čija je disleksija bila "prilično jaka" zbog teškoća u jezičnom razvoju uzrokovanim specifičnom vrstom dječje epilepsije, postavlja vrlo pametna pitanja po kojima se vidi da zna misliti. Druga djeca u obitelji informacije koje uče uglavnom primaju "zdravo za gotovo" i ne ulaze toliko u dublje značenje mnogih pojmova. Nisu li specifični uvjeti u kojima je djevojčica morala učiti značenja mnogih riječi, proučavajući odnose među različitim riječima, razmjenjujući pitanja i odgovore s majkom i terapeutima, potaknuli jedan poman način učenja? Je li uz potrebu da se sve što se uči i razumije, da se ono o čemu se govori promatra na više načina i razina značenja - jače potaknut i razvoj jezika i mišljenja?
Velika je vjerojatnost da su odgovori na ova pitanja potvrdni. O tome govore iskustva mnogih terapeuta i roditelja. O tome pišu i autori knjiga o dječjem mišljenju i učenju. Danas se, dakle, o tome mnogo zna i ispravan način poučavanja vlastitog djeteta u konačnici će pridonijeti i osamostaljivanju, koje će nastupiti možda kasnije, ali će imati veliku vrijednost.

Kakve vrste terapija disleksije roditelj može očekivati u školi, rehabilitacijskoj ustanovi ili privatnoj praksi?

Kao što je već rečeno, terapija disleksije nije unificiran i jednoznačan postupak. Terapeuti koji se njome bave nastoje unijeti u nju sve ono najbolje što o disleksiji i metodama njezina otklanjanja znaju.
U rehabilitacijskim ustanovama njome se godinama bave stručnjaci koji su specijalizirano posvećeni upravo disleksiji, i zbog velikog broja djece koja godišnje prođu njihovu terapiju oni imaju veliko iskustvo u pojavnim oblicima i tijeku samog poremećaja. U domovima zdravlja i drugim medicinskim ustanovama logopedi također veliku pozornost posvećuju disleksiji, i u sredinama koje nemaju veću rehabilitacijsku ustanovu prihvaćaju najveći broj djece s disleksijom. I u rehabilitacijskim ustanovama i u domovima zdravlja najčešći oblik rada je dvaput tjedno po četrdeset pet minuta.
Terapija može biti prilagođena za dvoje ili troje djece u istoj terapijskoj fazi ili koja imaju isti stupanj poremećaja. Terapiju disleksije rade i školski logopedi, i to u nekoliko škola; u pojedinoj školi rade jedanput ili dvaput tjedno. Neke škole prihvaćaju djecu sa šireg područja koja imaju disleksiju jer imaju tim logopeda koji se bave samo disleksijom i smetnjama pri učenju. Školski logopedi imaju veliku važnost u otkrivanju i daljnjoj sudbini djece s disleksijom jer su u mogućnosti da izravno promatraju njihovo snalaženje u svladavanju čitanja i pisanja tijekom nastave i da budu u kontaktu s nastavnicima.
Također, oni su vrlo često prvi terapeuti s kojima se dijete i njegovi roditelji susreću, važna su karika u početnom informiranju roditelja i nastavnika. Kako se moraju posvetiti velikom broju djece, vrijeme koje školski logopedi mogu odvojiti za jedno dijete, nažalost, nije najčešće ni približno dostatno da bi se tijek terapije mogao odvijati u najpovoljnijim uvjetima.
Poneki od njih uspijevaju se u svojim kolektivima izboriti za prevagu kvalitete nad kvantitetom zadanih im zadataka, i unatoč velikom broju djece koju moraju obraditi, intenzivnije rade s onom djecom za koju odrede da će im ono što im oni mogu pružiti u okviru školskog logopedskog kabineta biti dostatno. Djecu čiju disleksiju procijene težom, a potrebnu terapiju intenzivnijom od one što im oni mogu pružiti (kako vremenski tako i širinom pristupa), šalju logopedima u rehabilitacijskim ustanovama ili u domovima zdravlja.
Privatni logopedski kabineti također se sve više specijaliziraju za određene segmente logopedije; tako se mnogi od njih bave najviše disleksijom. U okviru privatne prakse postoje radionice, grupe podrške i predavanja za roditelje o disleksiji, terapijskim metodama i pristupima koji će pomoći djeci da unatoč težem čitanju nađu načine svladavanja školskoga gradiva, razviju bolje tehnike učenja i postignu dobar uspjeh u školi.
Individualna se terapija s djetetom odvija jedanput ili dvaput tjedno u trajanju od četrdeset pet minuta do sat vremena. Ako to roditelji žele, mogu biti nazočni da bi se i sami educirali za neke terapijske postupke.
Po današnjim bi se spoznajama terapija disleksije trebala sve više pretvarati u prevenciju disleksije i premještati u predškolsko razdoblje. Logopedi u okviru predškolskih ustanova, privatne prakse, domova zdravlja ili rehabilitacijskih ustanova mogli bi otkrivati djecu predškolske dobi koja, na osnovi dijagnostičkih postupaka, pripadaju skupini rizične djece za pojavu disleksije. Već tada oni mogu početi pripremati takvu djecu za školsko razdoblje i usvajanje vještina čitanja i pisanja, i na taj način na vrijeme upozoriti i roditelje i nastavnike na izbor metoda i dodatno vrijeme koje će biti potrebno da i ova djeca uđu u svijet čitanja s minimumom trauma i nepripremljenosti - kako njih tako i njihove okoline.

Tekst preuzet uz dozvolu vlasnika; Izvor: www.hud.hr