Moj porod na stočiću-Lancheskon
zgembo
Autor Anisa Džiho   
Srijeda, 17 Avgust 2011 08:59
altDo sada nisam htjela pisati priču jer mislim da ovo iskustvo koje sam imala zaslužuje punu pažnju, da bih svim mamama prenijela svoje utiske. Prvi porod bio je razlog što mi je trebalo gotovo četiri godine da se odlučim na drugo dijete. Krivica za to loše iskustvo, sa ovog aspekta, najvećim dijelom je moja. Na porod sam krenula nepripremljena (izuzev vježbi za trudnice na Otoci) i needucirana. Krenula sam sa idejom da će me zdravstveni radnici u porodilištu poroditi, i da oni znaju najbolje šta je za mene i bebu dobro. Stručnost osoblja ni prvi ni drugi put nije bila sporna, ali sa prvom bebom ja nisam imala ono što je najvažnije: povjerenje u sebe i svoje tijelo, povjerenje u to da nas je dragi Bog stvorio da naše tijelo zna najbolje.

15.07. ujutro, oko 7 sam osjetila lagano stezanje u donjem dijelu stomaka. Iskreno, bilo je toliko lagano da nisam bila sigurna da li su to zaista kontrakcije ili ne. 2 sata kasnije stezanje je povećalo intenzitet i tada sam već znala: počelo je.

Muža otpratila na posao, dijete u produženi boravak bez da sam ikom rekla šta se događa. Plan je bio jednostavan: sarađivati sa svojim tijelom od početka do kraja. Zamračila sam prozore u stanu dekama, napunila termofor toplom vodom, i uključila sebi filmić o porodu: Orgasmic birth.
Naon toga, obavjestila ljude za koje sam znala daa će mi pružiti potrebnu podršku i prepustila se onom što treba doći.
Do suprugovog dolaska u popodnevnim satima, ja sam svaku kontrakciju odradila sa punom koncentracijom, super video o položajima pri porodu sa portala je dosta pomogao: u polu čučnju se držala za zid i mrdala kukovima, doslovno kao da plešem. Taj pokret me je najviše oslobađao pritiska u kombinaciji sa mumljanjem ( kako to objasniti: zvuk koji se ispušta iz stomaka, kroz zatvorena usta jedno dugačkom M). Ujedno sam za svaku kontrakciju razmišljala kako je to korak prema porodu.

Suprugov dolazak je malo poremetio stvari, jer sam počela sa njim razgovarati i to mi je skrenulo pažnju sa kontrakcija, a njih odmah usporilo i učinilo ih neredovnim. Nakon toga, muž je pružio svu podršku: masaža, muzika i njegova blizina učinili su te trenutke još dubljim, ljepšim iskustvom. u pola 12 navečer pukao mi je vodenjak. Suprug se tad već malo uspaničio jer nam kažu da čim plodna voda ode, moraš se hitno javiti. Umjesto toga, ja sam odlučila ostati i ležati u svom krevetu, u predivnoj atmosferi svog doma, dok baš ne bude krajnje vrijeme za polazak.
Pucanje vodenjaka pojačalo je bolove za 100%, te sam konačno oko 1:30 iza ponoći krenula put porodilišta.

Ono što sam davno prije bila odlučila je da mi nikakva tuđa rutina neće poremetiti moj vlastiti tok.
Zato je nažlost uzimanje podataka trajalo pretjerano dugo, jer ja sam i dalje radila sa svojim kontrakcijama, što je značilo da sam na svake tri minute bila nedostupna za odgovor sestri Senadi koja je uzimala podatke .(ovom prilikom, ako ikad pročita ovaj tekst, želim se zahvaliti za bezgranično strpljenje koje je imala) I onda je nastupila tranzicija: odjednom više nisam mogla da podnesem bol, i javila se nevjerovatna želja da se to već sve završi...no tu je dragi mužić koji je stajao pred vratima porodilišta odradio kao i uvjek fantastičan posao: rekao je jako važnu stvar: Možeš ti to!

I ja sam otišla da rodim. Porod na stočiću je bio moja želja, i uspjela sam je realizovati. Pošto je sve išlo jako brzo, nije bilo potrebe za DRIPom, i ono što moram reći je da je napona bez dripa potpuno drugačiji. Tijelo se u onih par sekundi između dva napona totalno opusti, kao da se odmara i priprema za novi, a tog osjećaja nisam imala sa dripom kod prve bebe.

Pošto je muž mojom greškom ostao pred vratima (gdje mi je bila pamet da mu kažem da ipak ne ulazi u rađaonu???) pri porodu me je morao pridržati dr Nakaš, koji je isto tako bio jako ljubazan i strpljiv. (a svi koji me znaju, znaju da sam teška kao crna zemlja)

Nakon par napona, moja mala princeza Emel se pridružila ovom svijetu. Sestra mi je dodala onako sklisku, mokru da je podojim, i onda su je odnijeli na kupanje vaganje i sve ostalo, a ja sam otišla da ušiju par malih prsnuća koja su se dogodila. Zamolila sam sestre da mi bebu donesu čim prije, i zaista sam je i dobila jako brzo. Ostatak priče je već istorija: zahvaljujući savjetnicama za dojenje satim nismo imali problema već sam vrlo samopouzdano krenula u osvajanje te bitke. Sestre sam zamolila da je ne dohranjuju formulom, i zaista i nisu.

Ono što sam iz ovog poroda naučila je da moraš imati puno povjerenje u sebe i svoje tijelo ukoliko je prirodni porod ono što istinski želiš. Porod na stočiću ( po mom mišljenju) zaista nije za žene koje o porodu razmišljaju kao o nečemu što treba završiti što prije, sa što manje bola muke i napora...Mnogo je prirodnije i lakše, to je neupitno, ali sa druge strane tu je sva kontrola u tvojim rukama, asistencija ljekara tu se svodi na minimum.
Moj je porod bio čarobno, predivno, senzualno iskustvo. Jer ovaj put ja sam bila spremna za njega. I to želim svim budućim mamama.
 

Nedavno uključeni

Aktivne grupe

Aktuelne diskusije

Nadolazeći rođendani